Reke ljudi teku iz KIjevskog vakzala. Slivaju se u metro. Po izlasku sa stanice zastajem da pogledam oko sebe. Ljudi me kace i gurkaju, reka me vuce za sobom niz stepenice metroa. Izasao sam iz najveceg voza koji sam ikada video, zatim sa druge najvece stanice koju sam ikada video (ipak sam pre ovoga bio na vakzalu u Kijevu), sa stanice puca pogled na najvece zgrade koje sam ikada video, sisao sam u najveci metro koji sam ikada video... Vec u metrou prestajem da obracam paznju na velicinu stvari oko sebe, to je ovde jednostavno normalno, ipak se nalazim u najvecoj zemlji na svetu.
Prvi jutarnji pogled na Moskvu bio je siv i sumoran: sive zgrade, sivo nebo, sivi ljudi cak i zelena trava u parku ispred stanice u svom tom sivilu dobije neku zeleno-sivu boju. Meni to uopste nije smetalo. To sam i dosao da vidim, pri pogledu na svo to sivilo znao sam da sam dosao do svog cilja, Moskve. Na prvi pogled izgledala je bas onako veliko i sivo kao i u pricama moga oca koji je setao istim ovim ulicama pocetkom osamdesetih godina.
Moji prvi domacini Ljilja i Sergej detaljno su objasnili kako da dodjem do njihove kuce. Nevrovatno efikasnim metroom i prigradskim vozom obreo sam se na stanici Uhtomskaja. Po nekim ljudima sa kojima sam kasnije razgovarao ovo mesto i nije Moskva vec Podmoskovlje, Ljilja i Sergej kazu da je ovo sam obod grada i da je granica izmedju grada i prigradskog naselja jedna od obliznjih ulica, naravno njihova se nalazi u Moskvi. Uhtomskaja je mesto gde se siva Moskva pretvara u zelenu, crvenu, braon, plavu... Ljudi i nebo su i dalje sive boje, ali ograde, drvene kuce i zelenilo oko njih nude eksploziju boja dostojnu jedno Juzno-Americkog karnevala. Pored stanice nalazi se prodavnica, pored prodavnice nastresnica a ispod nje grupa poslovno odevenih ljudi koji dok cekaju voz otvaraju svoju prvu jutarnju flasu vodke i dele medju sobom plasticne case. Sve je onako kako sam zamisljao.
Ljilja i Sergej su mladi bracni par iz Moskve. Na prvi pogled su cutljivi i mirni, ali ne lezi vraze... Ljilja je pravnik, radi u advokatskoj firmi, a u slobodno vreme voli da putuje i skace iz aviona. Ovaj podatak me je malo sokirao, jedan ovakav omaleni, nasmejani slatki devojcurak skace iz aviona. Svasta! Naravno otrov se krije u malim bocama, ona ima mali milion skokova, pokazala mi je cak i njeno odelo u kom skace (nesto kao ono ronilacko). Osim toga pravi odlican borsc i uvek je spremna da podeli po koji osmeh sa svojom okolinom. Sergej je samouki IT inzenjer iz Belorusije.Nastanio se u Moskvi i zeli da izbegne odlazak u belorusku vojsku. Naravno i on ima neki totalno otkacen hobi a to je lutanje po podzemnim tunelima, napustenim fabrikama itd. Ovakvih istrazivaca ima dosta u Moskvi, s' obzirom na velicinu grada i broj napustenih vojnih objekata, tunela... U bivsem SSSR-u. Jednom je cak zavrsio i u zatvoru na 10-15 dana zbog ovog svog hobija.
Ljilja i Sergej zive u trosnoj drvenoj daci. Daca se nalazi u sred prasume ogradjene drvenom ogradom. Jednostavno Rusija vise nije SSSR i za popravke i bastenske poslove nema se vremena. Radi se od jutra do mraka da bi se obezbedila egzistencija i po koje duze putovanje, skok iz aviona... Osim Sergeja i Ljilje u ovoj daci ponekad obitavaju i njihovi prijatelji i kolege, informaticari, padobranci, krtice (urbani istrazivaci) i naravno mi, CS gosti.Sergej i Ljilja na posao odlaze ujutru a vracaju se uvece kao i vecina Moskovljana. Ja sam kucu napustao sa njima ,a u istu se vracao posle njih sto mi je dalo mnnogo vremena da lutam po ovom ogromnom gradu.
Нема коментара:
Постави коментар